daj mi još malo tih besmislica,
ne, neću od upakovanih,
baš tih iz rinfuze,
tih što ti se presipaju iz dlanova
kad me zagrliš,
i kad slažeš sve što kažeš,
kad slažeš u dugačke redove,
kad slažeš u zgodne kovanice –
srebrne, bakarne i zlatne,
srebrne za tvoju lukavost polarne lisice,
bakarne za tvoju otrovnost riđovke,
zlatne za tvoju gizdavost dostojnu Lujeva…
daj, kupljena sam tim monetama,
kovaču žid-ovskog talenta,
u srebrnim mi se parama pol zaledi
i dođem do čiste ljudskosti svoje,
od bakarnih mi antidot u srcu oživi
i prospe se krvotokom kao pomilovanje,
zbog zlatnih se u prosjakinju obučem
da tasove vage u ravnotežu dovedem…
daj, vidiš da nije važno šta pričaš,
dok ti/mi uspeva da samoj sebi
dam šta dam, dam i šta nemam…
;)
…ali voooliš ga :)
naravno! :)
a biće da u tome ima i sebičluka – izvlači iz mene najbolje. ;)