ponekad u sopstvenom kompjuteru nabasam na potpuno novu muziku. dešava se zato što povremeno kod prijatelja nakrcam usb memoriju galonima dobrog zvuka, dovoljno da se mesecima preslušava. ipak, kad stignem kući, obično se povučem i ostanem u novotarijama poznatih bendova, a ostalo preporučeno čeka moje ’pravo raspoloženje’ za upoznavanje. prolazi vreme, stignu i nove pošiljke, a čitavi zvučni svetovi ostaju netaknuti, sve do nekog trenutka kad vršljajući ličnim spremištima, ugledam palete prepune nepoznatih stvari. ponekad od toga ispadne – paf! ljubav na prvi pogled! prepoznavanje. gađanje u tačke koje (ne) volim da mi se diraju. ili nostalgija. ili drmusanje. ili već štogod slično, u smislu pobuđivanja osećanja i obećavanja istine… a ceo ovaj dugački uvod uopšte nije zato što se danas to dogodilo, pa ja sad ushićena želim da saopštim kako je izvesna xy-grupa-te-i-te godine snimila-nešto-što-se-neizostavno-mora-čuti. ne.
radi se o poređenju. o tome da ponekad u rođenoj glavi nabasam na misli, na čitave pakete formirane ili pokupljene ko zna kad i kako, koji se iz neznanog razloga iznenada raspakuju, sami od sebe, možda su k’o tempirane bombe imali neki satni mehanizam i uzidano vreme ’eksplozije’, ili se naprosto u danima dokolice slobodnije krećem kroz to moje skladište i stižem u njegove zabačenije delove. ipak, nije sve jednostavno kao s muzikom. mislim, ništa nije složeno. sve je tek fragmentarno. liči na beležnicu sa nabacanim rečenicama, na slikarsku mapu sa svedenim kroki-portretima ugljem, čije obrise otire i najovlašniji dodir…
liči na rečenicu: fontana na studentskom trgu – mesto ukrštanja! pa onda ja dumam je li ikad bilo nekog važnog susreta tamo, i šta bi odatle trebalo izvući… u flešu izleti prizor zlatnog retrivera koji dotrčava do fontane i zvučno lapće vodu iz nje, i slika njegove mlade gazdarice. je li ona držala u ruci fasciklu? jesu li u fascikli bili parčići skripte iz naslednog prava? je li devojka svesna da je u prvom naslednom redu ovog raskošnog dana kom je ostalo još petnaestak sati života i koji će joj ostaviti sve svoje? jesu li u koricama šifrovani planovi za otključavanje sveta u katakombama Rima? ili samo iskopirani dokumenti koje će tog popodneva predati na šalteru za izradu pasoša kako bi u maju otputovala u Barselonu, da s još neznanim joj, čudesnim, mladcem dočeka jedno tek dolazeće nedeljno jutro, sedeći na rubu jedne tamošnje fontane i šapćući besmislice na uvo gradu koji se budi… je li devojka spustila fasciklu na klupu i zadubila se u kucanje poruke na telefonu? je li je posle zaboravila, jurnuvši za psom, Lola se zvao retriver, koji se zdao u trk i besomučno lajanje pod stablom javora u čijoj se krošnji izgubila mačka? da li se devojka zove Nina? i je li to ona Nina koja bi volela da joj je svet jasniji, i užasno se boji blama, pa se milion puta svakog dana i nad najbanalnijim sitnicama zaustavlja s pitanjem – u čemu je fora? ili se zove Jelena i nema nikakav problem sa mišljenjem o sebi, izgradila ga je do soliterskih visina još u tinejdžerskom dobu, pa sad s vrha svog nebodera posmatra svet. njene mentalne konstrukcije su metalne. počinju sa ja, nastavljaju se sa mislim i završavaju tačkom. često i uzvičnikom. nikad s tri tačke…
hm… otkud u mojoj nedorečenoj glavi likovi koji se ne završavaju s tri tačke? otkud likovi zaokružene artikulacije, poput onih što u tv-serijama izgovaraju rečenice: ’ta hrabrost nestane. nestane hrabrost da se osobi koju voliš kaže ono što osećaš’. otkud tim mojim podstanarima ta scenaristička nit?
dođe mi da napravim scenu!
;)