„Muška torba u dnevnom izlasku meni nije bila potrebna. Svi predmeti koje trebam stanu u džepove. Torbu sam trebao samo u ratu. Kao lovac, tada sam s ruksakom izlazio u grad, i ako bih našao hranu, u njemu sam je nosio kući. U miru, torba nema svrhu. A onda sam, prije godinu dana, u tašni počeo nositi lijekove. Lijekovi ne zauzimaju prostor, pa sam uz njih počeo prenositi knjige, i bilježnice. I tako sam počeo pisati rukom. U metrou, na putu do posla i u povratku kući: pišem. To je moje jedino vrijeme za pisanje. I ovu rečenicu upravo ispisujem u bilježnicu naslonjenu na torbu, u metrou. Kasnih sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme od prije kompjutera, zbog otpora prema vlastitom rukopisu, umjesto olovkom, pisao sam na mehaničkoj mašini. I taj otpor je trajao do novembra prošle godine, kada sam, eto, propisao olovkom. U metrou podignem glavu s bilježnice i uvijek vidim putnika zagledanog u plavičasti ekran svoga telefona, ili iPada, ili elektronskog čitača. A nekada vidim prezriv pogled čovjeka koji s nevjericom gleda u mene, analognog starca. I možda umišljam kako je s olovkom moje pisanje postalo organsko, i zbog toga istinitije. U svakom slučaju, tašna je sada prirodan produžetak tijela.“
… kako je s olovkom moje pisanje postalo organsko…
:)
Alana bez zemlje klikera 